Prijateljstvo, danas češće ideal i pojam o kome se priča, a manje konkretna manifestacija zdravih međuljudskih odnosa koja se praktikuje svakodnevno. I odmah svi počnu da pričaju o otuđenju, a krivac, naravno, nismo mi, već neko ili nešto drugo. Najčešće tehnika i tehnologija, ubrzani tempo života. Pritom, zaboravljamo da nam niko ne brani da s vremena na vrijeme “povučeno ručnu”, da zastanemo, da odemo na kafu s prijateljem, a da u ekran mobilnog ili laptopa gledamo kad ne možemo drugačije da se ispričamo s prijateljem. Zaboravljamo da podijelimo lijepe trenutke i pronađemo zajednička interesovanja s drugima. Zaboravljamo da s drguima podijelimo pozitivnu energiju, smijeh, ljutnju, pa čak i ćutanje… A, da je sve to izvodljivo dokazuje nam i zajednička izložba fotografija Ambroza Nikača i Relje Erakovića „365 dana zajedno” koja se do kraja januara može pogledati u Nikšiću u Dvorcu kralja Nikole. Izložba je plod njihove zajedničke ljubavi prema prirodi i fotografiji, i segment je istoimenog projekta koji su sproveli pod pokroviteljstvom Crnogorskog Telekoma, a koji uključuje i fejsbuk stranicu. Prethodno, ove radove su predstavili u Podgorici. Sve fotografije Nikač i Eraković napravili su mobilnim telefonom, i svih 365 dana u godini odmah ih dijelili jedan s drugim, i sa svima koji su posjetili njihovu fejsbuk stranicu.
A, njihova zajednička priča počela je Filmskom školom za osobe sa invaliditetom koju je pohađao Nikač, a gdje je Eraković, reditelj, diplomirani filmski i televizijski snimatelj, predavač na cetinjskom FDU, držao predavanja. Školu su zajedno s Nikačem, elektroinženjerom, koji je inače predsjednik NVU “Paraplegičari Crne Gore”, i uspješan paraolimpijac, pohađali i Saša Kapetanović, Ivan Popović i Mirsad Škrijelj, dodaje Eraković, a rezultat je bio film koji su oni kompletno uradili i koji je predstavljen u KIC „Budo Tomović”. I, iako se sa svim momcima lijepo družio, najviše dodirnih tačaka pronašao je sa Ambrozom, pojašnjava Eraković, dodajući da je rad u toj školi za njega bio pravi profesionalni pedagoški izazov, a Ambrozov optimizam istinski pokretač. Prva tačka u kojoj su prepoznali zajedničke afinitete bio je kratki espreso, a kako dodaje Nikač, i sada svoje druženje obavezno počnu od tog gutljajčića kafe. A, tu je i zajednička ljubav prema prirodi, prema planini, koju, kako kaže Ambroz, koji je rođen u selu Dragije kod Gusinja, sada upražnjava gledajući Reljine fotografije koje nastaju tokom njegovih drumovanja po Crnoj Gori.
- Upoznali smo se u filmskoj školi, i kroz učenje i druženje uvidjeli da imamo mnogo toga zajedničkog. Sada planiramo da počnemo da snimamo film u februaru, biće to dokumentarac o meni - najavljuje Nikač. A, Eraković dodaje da je ideja za budući film potekla upravo iz škole.
Kada je u pitanju projekat “365 dana zajedno”, Eraković navodi da je zadovoljan dosadašnjim rezultatima, dobijali su pozitivne komentare publike, ali i ljudi iz struke. Zanimljivo je, dodaje, da dotad nije bio prisutan na društvenim mrežama, i da ga je u “tajne” komunikacije uveo Nikač, koji je diplomirao elektrotehniku u SAD.
- Iskreno, o Fejsbuku nisam ništa znao, i kada su nam stigle “mašine”, i kada smo trebali da prođemo jedan testni period, jer su nam stigli i neki objektivi koje smo poručili iz inostranstva, ja sam bio kao nekad Marko Miljanov, doduše malo mlađi, i Ambroz je počeo da me uči da se služim društvenim mrežama. U jednom momentu osjećao sam da sam se zapetljao i zapitao se da li sam mogao da prođem bez toga, što mi je to trebalo. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, Ambroz mi je vratio, dajući mi lekcije, kao što sam ja njemu davao iz fotografije, i pohvalio me. A ja sam naučio da kačim fotografije, pišem postove, dajem lajkove, pišem komentare – priča Eraković.
On dodaje da je prijateljstvo i saradnja sa Ambrozom, koja je rezultirala izložbom, za njega zaista novo iskustvo, naročito jer su sve fotografije snimljene mobilnim telefonima. Dosad, izlagao je samo fotografije nastale foto-aparatom.
- Telefon je, da li na radost ili na žalost, postao naš sastavni dio života, a savremeni telefoni imaju dosta kvalitetne kamere. Takođe, omogućavaju nam da uvijek sa sobom imamo kameru. I to je upravo cilj projekta. I sam naziv kaže “365 dana zajedno”. Jer i sada, dok pričamo, ako me nešto inspiriše, mogu da napravim fotografiju i da je okačim na našu stranu, da podijelimo informacije, komentare – kaže Eraković. A, nadovezuje se Nikač koji ističe da je njemu kao korisniku kolica aparat mnogo jednostavniji od klasične kamere ili foto-aparata. Pritom, kaže Nikač, uviđa kako se i sam razvijao, upoređujući svoje početne fotografije sa najnovijima. Najviše mu je u tome pomoglo, dodaje, da razmišlja na način – kako bi to uradio Relja, iz kog ugla bi tome prišao.
- Kad Reljino oko ne nađe problem, vjerujte mi, niko ga neće naći. Nije kritičan ali je profesionalac – dodaje Nikač. Obojica pritom naglašavaju da su u ovom projektu bili potpuno ravnopravni, iako, naravno, postoje i razmimoilaženja. “Kao i u svakoj familiji, kako kaže Ambroz”, dodaje Eraković.
Projekat se nastavlja, nije se završio izložbama, stranica je i dalje aktivna, a kuda će ih odvesti ne znaju. Znaju samo da je potrebno podijeliti osmijeh, podijeliti ljepotu i optimizam. Usrećiti drugog kroz takozvane “male stvari”, kao što je i fotografija.Ž.JANjUŠEVIĆ

Cvijeće traži da uđe u kadar
Ambroza ću pohvaliti kao vrsnog uzgajivača i poznavaoca cvijeća, koji ima fanatastičnu baštu, i dosta fotografija nastalo je u njegovoj cvjetnoj laboratoriji, kaže Eraković.
- Ja opet s nekim mojim drumovanjima i putovanjima, terenima, volim otvoreni prostor. Možda nisam slikao neki svjetski džet set, ali katune i naše stare ljude, čobane, zaboravljena sela, mislim da sam ih sva obišao pješke i time se ponosima, mene je to prosto interesovalo. A, iskren da budem dok nisam Ambroza upoznao ne znam da li sam pet kadrova cvijeća napravio, jednostavno, nisam ga primjećivao, više sam gledao neko stijenje, neke sjenke... Ali, kad mi je Ambroz pokazao nekoliko njegovih favorita, o kojima smo i razgovarali, ja sam počeo da primjećuem cvijeće i da ga fotografišem. I to je njegov pozitivan uticaj na mene. I hvala mu, ne kajem se – kaže Eraković.

Šta mogu da učinim dobro za drugog
Ambroz Nikač trenutno studira psihologiju, dodajući da je to bila njegova davna želja, još dok je završavao elektrotehniku. Tada je, kaže, uvidio da iako je dobar inženjer, to nije posao za njega. Tome je doprinijelo i njegovo volontersko iskustvo u američkim terminalnim bolnicama, gdje je provodio vrijeme s ljudima koji su se opraštali od ovozemljaskog. I tu je, zahvaljujući razgovoru s tim ljudima, i njihovim žalom za onim što su propustili u trci za ovim ili onim dobrom.
- I ja sam s tim ljudima provodio sate, i sate, i onda sebi sam rekao jednog dana, pa ja isto radim što i oni. Zašto ja to radim? Evo, u Americi je super, možeš da zaradiš mnogo novca, imaš puno bolji život nego ovdje, ali nećeš biti nasmijan, nećeš imati vremena da zastaneš, da popiješ kafu s prijateljem svaki dan. Kad budem star, i pogledam unazad, znaš što ću ja reći, vau, prošao je, ali dobro sam ga proživio, i spreman sam da idem. Većinom ljudi ne razmišljaju o tome. Koliko puta smo se danas nasmijali? Ja hiljadu puta. I kad dođe moje vrijeme, i kad se zapitam da li sam bio nasmijan, ili namgrođen, ja znam kakav je moj. I svi moramo o tome da razmislimo – kaže Nikač. Poručuje i da se svaki dan trebamo zapitati - šta mogu danas da učinim dobro za drugog.
- Znam da u današnje vrijeme ljudi to iskorišćavaju, ali ja ne radim dobro zato što očekujem dobro od vas, već što je to dobro za mene. I kada bi svi tako razmišljali mislim da bismo svi bili mnogo bolji, i da bi nam bilo bolje.Meni je Božić svaki dan, i svi će vam to reći.Svima govorim hajde da budemo što bolji - ističe Nikač.